Hiljadu čudesnih sunašca

.

14.06.2009.

Pogovor

POGOVOR

Vec gotovo tri decenije, avganistanska izbeglicka kriza jedna je od najtežih na svetu. Rat, glad, bezvlašce i represija naterali su milione ljudi -poput Tarika i njegovih roditelja u ovoj prici -da napuste svoje domove, pobegnu iz Avganistana u susedni Pakistan ili Iran. Na vrhuncu tog egzodusa, gotovo osam miliona Avganistanaca bili su izbeglice u inostranstvu. Danas u Pakistanu i dalje ima više od dva miliona avganistanskih izbeglica. Poslednjih godinu dana imao sam privilegiju da radim kao americki izaslanik u UNHCR-u, agenciji za izbeglice Ujedinjenih nacija, jednoj od najistaknutijih humanitarnih organizacija na svetu. Zadatak UNHCR-a je da zaštiti osnovna ljudska prava izbeglica, da im pruži hitnu pomoc i da im pomogne oko novog života u bezbednom okruženju. UNHCR pruža pomoc više od dvadeset miliona raseljenih ljudi u svetu, ne samo u Avganistanu vec i u Kolumbiji, Burundiju, Kongu, Cadu i oblasti Darfur u Sudanu.
Rad za UNHCR na pomoci izbeglicama predstavljao je jedno od najzahvalnijih i najznacajnijih iskustava u mom životu. Ako želite da pomognete, ili samo da saznate nešto više o UNHCR-u, njegovom delovanju ili problemima izbeglica, molim vas da posetite www.unrefugees.org.
Hvala vam.
Haled Hoseini, 31. januar 2007.

IZRAZI ZAHVALNOSTI
Nekoliko razjašnjenja pre nego što izrazim svoju zahvalnost. Selo Gul Daman je izmišljeno -bar koliko ja znam. Citaoci koji poznaju grad Herat primetice da sam sebi dao neke male slobode u opisu njegove okoline. Na kraju, naslov ovog romana potice iz pesme Saiba-e-Tabrizija, persijskog pesnika iz sedamnaestog veka. Citaoci koji znaju original na persijskom bez sumnje ce primetiti da engleski prevod stiha u kome je sadržan naslov ovog romana nije doslovan. Ali to je opšteprihvaceni prevod dr Džozefine Dejvis, i meni je divan. Zahvalan sam joj. Želeo bih da zahvalim Kajumu Sarvaru, Hekmatu Sadatu, Elizi Hatavej, Rouzmeri Stasek, Lorensu Kvilu i Halimi Džaz-min Kvil na njihovoj pomoci i podršci. Posebno sam zahvalan mom ocu, mom babi, što je citao ovaj rukopis, na njegovim komentarima, i kao i uvek -na njegovoj ljubavi i podršci. I mojoj majci, ciji nesebicni, nežni duh prožima ovu pricu. Ti si moj razlog, majko-džo. Hvala i mojoj tazbini na velikodušnosti i mnogim toplim recima. Kao i svim ostalim mojim rodacima -vaš sam veliki dužnik. Želim da zahvalim mom agentu Elejn Koster zato što je uvek, uvek verovala; Džodi Hockis (Napred!), Dejvidu Grosmanu, Helen Heler i neumornom Cendleru Krofordu. Veliki sam dužnik baš svima u Riverhed buksu. Posebno želim da zahvalim Suzan Pitersen Kenedi i Džefriju Kloskeu zbog njihove vere u ovu pricu. Najiskrenije hvala i Merilin Daksvort, Mi-Ho Ca, Ketrin Linc, Kregu D. Berku, Lesli Švarc, Honi Verner i Vendi Perl. Posebno hvala mom oštrookom lektoru Toniju Dejvisu, kome ništa ne promice, i na kraju, mojoj talentovanoj urednici Sari Mekgrat, na njenom strpljenju, dalekovidosti i vodstvu. Na kraju, hvala i tebi, Roja. Što si citala ovu pricu mnogo puta, što si istrpela moje male krize samopouzdanja (a i nekoliko velikih), što nikada nisi sumnjala. Ova knjiga bez tebe ne bi postojala. Volim te.
Posetite nas na Internetu!





Nadam se da ste uzivali u ovom djelu jednako kao i ja, i ono vaznije da ste nesto naucili.

14.06.2009.

Hiljadu cudesnih sunaca 51 glava

April 2003.
Suša je prestala. Prošle zime je napokon pao sneg, do kolena, i sada vec danima pada kiša. Reka Kabul ponovo tece. Njena prolecna bujica odnela je Titanik-grad. Sada na ulicama ima blata. Cipele šljapkaju. Kola se zagli-bljuju. Magarci natovareni jabukama sporo se vuku, kopita im razbacuju bljuzgavicu iz lokava. Ali niko se ne žali na blato, niko ne žali za Titanik-gradom. Potrebno nam je da Kabul opet zazeleni, govore ljudi.
juce je Lejla gledala svoju decu kako se igraju na pljusku, šljapkaju po barama u njihovom dvorištu, pod nebom boje olova. Gledala ih je s kuhinjskog prozora male dvosobne kuce koju iznajmljuju u Demazangu. U dvorištu rastu nar i lovor. Tarik je zakrpio zidove i napravio deci tobogan, ljuljašku, ogradio prostor za Zalmajevu novu kozu. Lejla je gledala kišu kako se sliva niz Zalmajevu obrijanu glavu -sam je to zatražio, da bude kao Tarik, koji sada rukovodi izgovaranjem Babalu molitvi. Kiša je spljoštila Azizinu dugacku kosu, pretvorila je u mokre pipke koji su prskali Zalmaja kada je mlatila glavom blizu njega. Zalmaju je skoro šest godina. Azizi je deset. Prošle nedelje su slavili njen rodendan, vodili je u bioskop "Park" gde se, napokon, Titanik slobodno prikazuje stanovnicima Kabula.
***
"Hajdemo, deco, zakasnicemo", vice Lejla, i pakuje hranu u kese.
Osam je ujutro. Lejla je ustala u pet. Kao i obicno, Aziza ju je probudila za jutarnji namaz. Molitve su, Lejla zna, Azizin nacin da zadrži Marijam, da joj Marijam još malo bude blizu, pre nego što vreme uradi svoje, pre nego što odnese Marijam iz bašte njenih uspomena kao korov išcupan iz korena. Posle namaza, Lejla se vratila u krevet i još je spavala kada je Tarik otišao iz kuce. Nejasno se seca da ju je poljubio u obraz. Tarik je našao posao u jednoj francuskoj NVO koja obezbeduje proteze žrtvama mina. Zalmaj juri za Azizom u kuhinju.
"jeste li spremili sveske, vas dvoje? Olovke? Udžbenike?" "Evo ih", kaže Aziza i diže ranac. Lejla ponovo primecuje kako mucanje polako nestaje. "Onda polazimo."
Lejla pušta decu iz kuce, zakljucava vrata. Izlaze u hladno jutro. Danas ne pada kiša.
Nebo je plavo i Lejla na horizontu ne vidi grudve oblaka. Držeci se za ruke, njih troje idu na autobusku stanicu. Ulice su vec pune ljudi, vrve od neprekidnog toka rikši, taksija, kamiona Ujedinjenih nacija, džipova ISAF-a. Trgovci pospanih ociju otkljucavaju rešetke navratima ducana. Prodavci sede iza brda žvakacih guma i kutija cigareta. Udovice su vec zauzele svoja mesta na uglovima, traže sitniš od prolaznika.
Lejli je cudno što je ponovo u Kabulu. Grad se promenio. Sada svakog dana vida ljude kako sade mlado drvece, krece stare kuce, nose cigle za nove. Kopaju slivnike i bunare. Na prozorima Lejla vidi cvece u praznim caurama starih mudžahedinskih raketa -raketno cvece, tako ga stanovnici Kabula zovu. Tarik je nedavno poveo Lejlu i decu u Baburov vrt, koji je obnovljen. Prvi put posle mnogo godina, Lejla cuje muziku na kabulskim ulicama, rebab i tablu, duutar, harmonijum i tambur, stare pesme Ahmeda Zahira. Lejla žali što mami i babi nisu živi da vide te promené. Ali kao i Džalilovo pismo, kajanje Kabula stiglo je prekasno.
Lejla i deca se taman spremaju da predu ulicu do autobuske stanice kada iznenada pored njih prolece crni džip sa zata-mnjenim staklima. Skrece u poslednjem trenutku i promašuje Lejlu za manje od pola metra. Prska vodu boje caja po decjim košuljama. Lejla cima decu nazad na plocnik, a srce joj se popelo u grlo. Džip brzo nastavlja niz ulicu, dvaput trubi, pa naglo skrece ulevo. Lejla stoji u mestu, pokušava da dode do daha, prsti joj cvrsto stežu decje ruke. To ubija Lejlu. Ubija je što je ratnim poglavicama dozvoljeno da se vrate u Kabul. Što ubice njenih roditelja žive u raskošnim kucama s ogradenim vrtovima, što su postavljeni za ministra ovoga i zamenika ministra onoga, što se drsko vozikaju u blistavim, blindiranim džipovima, kroz cetvrti koje su uništili. To je ubija.
Ali Lejla je odlucila da ne dozvoli ogorcenosti da je obogalji. Marijam to ne bi tako htela. Cemu?, pitala bi, s osmehom istovremeno nevinim i mudrim. Kakva vajda od toga, Lejla-džo? I tako se Lejla pomirila da ide dalje. Zbog sebe, zbog Tarika, zbog svoje dece. I zbog Marijam, koja i dalje pohodi Lejlu u snovima, koja je uvek samo dah ili dva daleko od njenih misli. Lejla ide dalje, jer na kraju, dobro zna, to je jedino što se može. Da se ide dalje, i da se nada. Zaman stoji na liniji za slobodna bacanja, kolena su mu savijena, tapka košarkašku loptu. Pokazuje grupi decaka u istovetnim majicama koji sede u polukrugu na terenu. Zaman primecuje Lejlu, stavlja loptu pod mišku i maše. Kaže nešto decacima, koji onda mašu i vicu: "Selam, moalim-sahib!" Lejla uzvraca mahanjem.
Igralište sirotišta sada ima niz mladih jabukovih stabala duž istocnog zida. Lejla namerava da posadi nekoliko i uz južni zid, cim ga obnove. Tu je i nova ljuljaška, novo vratilo i penjalica. Lejla ulazi.
I spoljašnjost i unutrašnjost sirotišta su okreceni. Tarik i Zaman su popravili krov na mnogim mestima gde je prokišnjavao, zamenili prozore, stavili tepihe u sobama gde se deca igraju i gde spavaju. Lejla je zimus kupila nekoliko kreveta za decje spavaonice, kao i jastuke, pravu vunenu cebad. Dala je da se ugrade furune za zimu. Anis, jedne kabulske novine, pre mesec dana objavile su clanak o obnovi sirotišta. I slikali su ih, Zamana, Tarika, Lejlu i jednog vaspitaca kako stoje u nizu iza dece.
Kada je Lejla videla clanak, pomislila je na svoje prijateljice iz detinjstva, Giti i Hasinu, na to kako je Hasina govorila: Pre nego što napunimo dvadesetu, Giti i ja cemo okotiti po cetvoro-petoro dece svaka. Ali ti, Lejla, ti ceš nama glupacama osvetlati obraz. Ti ceš biti neko. Znam da cu jednog dana uzeti novine i videti tvoje lice na naslovnoj strani. Fotografiju nisu objavili na naslovnoj strani, ali evo je, ipak, baš kao što je Hasina predvidela. Lejla skrece i ide istim onim hodnikom u kome su, pre dve godine, ona i Marijam predale Azizu Zamanu. Lejla i dalje pamti kako su morali da otrgnu Azizinu šaku s njene ruke. Seca se kako je trcala tim hodnikom, gušeci krik, dok ju je Marijam zvala, a Aziza prestravljeno vrištala. Zidovi hodnika sada su prekriveni plakatima s dinosaurusima, likovima iz crtaca, Budama iz Bamijana i crtežima koje su uradili sirocici. Mnogi crteži prikazuju tenkove kako gaze kolibe, ljude kako mašu kalašnjikovima, šatore u izbeglickim logorima, prizore iz džihada.
Lejla skrece za ugao i sada vidi decu kako cekaju pred ucionicom. Pozdravljaju je njihove marame, njihove obrijane glave s okruglim kapicama, njihova sitna, suva lica, lepota njihove skromnosti.
Pošto su ugledala Lejlu, deca joj pritrcavaju. Trce iz sve snage. Preplavljuju je. Sledi graja, piskavi pozdravi, prodorni glasovi, tapšanje, stezanje, vucenje, hvatanje, otimanje oko toga ko ce joj se popeti u narucje. Pružene rucice i molbe za pažnju. Neka deca je zovu majko. Lejla ih ne ispravlja. Lejli je jutros potrebno mnogo truda da smiri decu, da ih natera da stanu u red, da ih uvede u ucionicu. Tarik i Zaman su napravili ucionicu tako što su srušili zid izmedu dve susedne prostorije. Pod je i dalje veoma ispucao i nedostaju mnoge plocice. Privremeno su ga prekrili ceradom, ali je Tarik obecao da ce uskoro postaviti plocice i doneti tepih. Iznad vrata je zakucana pravougaona drvena tabla, koju je Zaman išmirglao i obojio u blistavo belo. Na njoj je, cetkicom, Zaman napisao cetiri stiha, njegov odgovor, zna Lejla, onima koji gundaju što obecana novcana pomoc Avganistanu nikako da stigne, što obnova ide presporo, što ima korupcije, što se talibani vec ponovo grupišu i što ce opet napasti, što ce svet ponovo zaboraviti na Avganistan. Stihovi su iz njegovog omiljenog Hafezovog gazela.
Jusuf ce opet se u Hanan vratiti, ne tuguj. Kolibe dul-bašte postace,
procvace, ne tuguj.
Ako li potop se digne, sve živo da pomori, Nuah ce rukom krmu voditi,
ne tuguj.
Lejla zastaje ispod table pa ulazi u ucionicu. Deca sedaju na mesta, otvaraju sveske,
pricaju. Aziza razgovara s devojcicom u susednoj klupi. Papirni avion u visokom luku
leti preko ucionice. Neko ga baca nazad.

"Otvorite persijske citanke, deco", kaže Lejla i spušta svoje knjige na sto.
Uz zvuk listanja mnogih strana, Lejla odlazi do prozora na kome nema zavesa. Kroz staklo vidi decake na igralištu, kako stoje u redu da vežbaju slobodna bacanja. Iznad njih, i iza planina, rada se jutarnje sunce. Obasjava metalni obruc za košarku, lance na ljuljaškama, zviždaljku oko Zamanovog vrata, njegove nove, citave naocare.
Lejla prislanja dlanove na toplo staklo. Sklapa oci. Pušta sunce da joj greje obraze, kapke, celo. Kada su se vratili u Kabul, Lejlu je mucilo što ne zna gde su talibani sahranili Marijam. Želela je da poseti Marijamin grob, da posedi malo s njom, ostavi neki cvet. Ali Lejli je sada jasno da to nije važno. Marijam nikada nije daleko. Ovde je, u ovim zidovima koje su okrecili, u drvecu koje su posadili, u cebadi-ma koja greju decu, u ovim jastucima, knjigama i olovkama. U decjem smehu. U stihovima koje Aziza recituje i molitvama koje šapuce kada se klanja ka zapadu. Ali uglavnom, Marijam je u Lejlinom srcu, gde sija blistavim zracima hiljadu sunaca. Lejla shvata da je neko zove po imenu. Okrece se, nagonski krivi glavu, malcice diže zdravo uho. To je Aziza.
"Mami? Dobro ti je?"
Ucionica se utišala. Deca je posmatraju. Lejla se sprema da odgovori, kada joj odjednom nestaje daha. Ruke joj lete dole. Pokrivaju mesto gde je, trenutak ranije, osetila kako nešto struji kroz nju. Ceka. Medutim, pokreta više nema.
"Mami?"
"Da, ljubavi." Lejla se osmehuje. "Dobro mi je. Da. Odlicno."
Dok odlazi za svoj sto, Lejla misli o igri smišljanja imena koju su sinoc za vecerom ponovo igrali. To je postao redovan obred, još otkako je Lejla saopštila vest Tariku i deci. Natežu se, svako odlucno zastupa svoj izbor. Tariku se dopada Muhamed. Zalmaj, koji je nedavno na videu gledao Supermena, niko ne može da shvati zašto jedan mali Avganistanac ne može da se zove Klark Aziza se žestoko bori za Amana. Lejli se dopada Omar. Ali igra se igra samo za muška imena. Jer ako bude žensko, Lejla joj je vec dala ime.


Stariji postovi

Hiljadu  čudesnih  sunašca
<< 06/2009 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

Lovac na zmajeve
Ovo je jedna od onih nezaboravnih prica koje uz citaoca ostaju godinama. U ovaj izuzetni roman utkane su sve velike teme knjizevnosti i zivota: ljubav, cast, krivica, strah, iskupljenje




Hiljadu cudesnih sunaca
Prelijepa knjiga. Posvechena Harisu i Fari i svim zhenama Avganistana. Najtrazhenija na internetu. Chak u nekim drzhavama knjiga godine. Napisao ju je Haled Hoseini.Nepredvidiva je i budi najdublja osjechanja. Postat chu po glavama. Ko zheli da se odmori uz kahvu-bujrum.!

Zanimljivi isječci
Marijam se setila da iskopaju rupu. Jednog jutra je pokazala zemlju iza šupe. "Možemo ovde", rekla je. "Ovo je dobro mesto." Na smenu su zabadale ašov, pa izbacivale zemlju. Nisu smerale da iskopaju posebno veliku, a ni duboku rupu, i zato kopanje nije trebalo da bude toliko naporno koliko se ispostavilo.

U Lejlinom snu, ona i Marijam su iza šupe, ponovo kopaju. Ali ovog puta u zemlju spuštaju Azizu. Azizin dah se magli na najlonu u koji su je umotali. Lejla vidi njene prestravljene oci, belinu njenih dlanova koji odguruju najlon. Aziza prekli-nje. Lejla ne cuje njene krike. Samo privremeno, vice dole, to je samo privremeno. Zbog racija, znaš, ljubavi moja. Kada se racije završe, mama i hala Marijam ce te iskopati.

Rano jednog jutra sledeceg proleca, devedeset trece, Marijam je stajala pored prozora u dnevnoj sobi i gledala kako Rašid prati devojku iz kuce. Devojka se teturala, presamicena, jednom rukom zaštitnicki držeci napeti bubanj svog stomaka, ciji se oblik nazirao kroz burku. Rašid, nervozan i preterano pažljiv, držao ju je za lakat, usmeravao je preko dvorišta kao saobracajac. Dao joj je znak da tu saceka, otrcao do kapije, pa joj mahnuo, jednom rukom pridržavajuci otvorenu kapiju. Kada je stigla do njega, uzeo ju je za ruku, pomogao da prode. Marijam ga je gotovo cula kako kaže: "Pazi kuda staješ, cvetu moj, dule moj."

Dok je zora uporno spirala tamu s neba tog prolecnog jutra devedeset cetvrte, Lejla je postala sigurna da Rašid zna. Da ce je svakog casa izvuci iz kreveta i pitati je misli li ona da je on toliki har, toliki magarac, da to nije otkrio. Ali zacuo se ezan, a onda je jutarnje svetio palo pravo na krovove, petlovi su zakukurikali i nije se desilo ništa neobicno. Sada ga je cula u kupatilu, kuckanje njegovog žileta po umivaoniku. Onda u prizemlju, kako hoda okolo, greje caj. Zazvecali su kljucevi. Sada je išao kroz dvorište, gurao bicikl. Lejla je virnula kroz razmak izmedu zavesa u dnevnoj sobi. Gledala ga je kako okrece pedale, krupan covek na malom biciklu, jutarnje svetio mu iskri na kormanu."Lejla?" Marijam je stajala na vratima. Lejli je bilo jasno da ni ona nije spavala. Pitala se jesu li i Marijam citavu noc na smenu tresli oduševljenje i strah od koga se suše usta.
"Polazimo za pola sata", rekla je Lejla.



Uzaludan pokusaj da Mirjam i Lejla pobjegnu


Ovo ce, znala je Lejla, biti prva opasnost, nalaženje muškarca koji ce hteti da odglumi njihovog rodaka. Slobode i nove mogucnosti koje su žene uživale izmedu sedamdeset osme i devedeset druge sada su bile prošlost -Lejla je još pamtila kako je babi o tim godinama komunisticke vladavine govorio: sada je za žene u Avganistanu nastupilo dobro doba. Otkako su mudžahedini preuzeli vlast u aprilu devedeset druge, ime zemlje promenjeno je u Islamska Država Avganistan. Vrhovni sud pod Rabanijem sada je bio pun zadrtih mula koji su ukinuli zakone iz komunistickog doba kojima su ženama data prava, i sada su donosili odluke zasnovane na šerijatu, strogom islamskom zakonu koji preljubu kažnjava kamenovanjem, koji ženama nareduje da se pokriju, zabranjuje im da putuju bez društva muškog rodaka.

"Šta kažeš za ovoga?", upitala je Marijam pokazujuci bradom. "Ne uliva poverenje." "A onaj?"
"Prestar. I putuje sa još dvojicom muškaraca."
Na kraju, Lejla ga je našla kako sedi napolju, na klupi u parku, u društvu žene s velom i malog decaka, Azizinog vršnjaka, koga je cupkao na krilu. Bio je visok i suv, bradat, s raskopcanom košuljom i skromnim sivim kaputom na kome je nedostajala dugmad."Cekaj ovde", rekla je. Dok je odlazila, ponovo je cula Marijam kako se moli.
"Oprosti mi, brate, ideš li u Pešavar?" "Da", odgovorio je on i
zaškiljio."Pitam se možeš li nam pomoci. Možeš li nam uciniti jednu uslugu?"


Predao je decaka svojoj ženi. On i Lejla su zakoracili u stranu."Šta je, hamšira?"
Ohrabrilo ju je što je videla da ima blage oci, dobrocudno lice. Ispricala mu je pricu koju je smislila sa Marijam. Ona je biva, rekla je, udovica. Ona, majka i kcerka nemaju više nikoga u Kabulu. Idu u Pešavar kod njenog strica.
"Hocete da putujete s nama", rekao je mladi covek.
"Znam da vam je zamet. Ali izgledao si mi kao pošten brat, i..."

"Ne brini, hamšira. Shvatam. Nema problema. Idem da vam kupim karte.""Hvala ti, brate. Sevap je. Bog ce ti platiti."

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
844